Pt. 1 Entrance
Pucketanje šljunka pod nogama i svijetlost koja mi je zatvarala oći su bile glavne točke mojeg fokusa dok sam hodao prema udaljenoj građevini. "bravo, u 3 popodne, I još bez vode!" prokomentirao sam sebi nakon što sam osjetio težinu hodanja po takvom suncu. Tokom putovanja do tamo, srećom, nasao se pokoji oblačak da razblaži odvratno suh zrak, ali misao da ću se jednako dugo vraćati skoro istim putem mi je stvarala nemir, iako, ta misao, potpuno je izgubila važnost jer sam u tom trenutku začuo šum. Kroz granje sam promatrao crn I skupi automobil, zatamljenih stakala, kako prolazi po cestici sa druge strane zelenog zaklona koji je djelio naša dva puta. Došao sam napokon. Pogledao sam iznad krošanja nekog listopadnog drveća, I zapazio gornji kat napuštene građevine. Večina stakla se, još, držalo na njoj. Bilo je I pokoje staklo razbijeno, ali samo oko dvjestotinjak takvih naspram mogućih par tisuća, što nije pretjerana procjena s obzirom na veličinu objekta. Prošao sam kroz raslinje I uputio se istraživati. Popeo sam se na malo brdašce, na kojem se vidjelo da je nešto sagrađeno ispod njega, i pažljivo pogledao sa druge strane. Malo sam digao obrvu na scenu koju sam vidio; tri parkirana automobila, dva-tri skladišta i cuo sam udaljene korake jedne osobe. "Ovo je trebalo biti napušteno" - pomislio sam, nastavljajuči svoje kretanje prema glavnom objektu, ali sada sa više opreza jer stvarno nisam htio sresti ikoga. Odmah sam uočio metalne stepenice koje su se uzdizale pored zgrade sve do zadnjeg kata i krenuo prema njima u namjeri da se popnem do kraja I krenem istraživati od vrha. Nakon malo probijanja kroz mješavinu raslinja I polu završenog betona, stupio sam na stepenice I na drugom katu zadovoljio svoju preveliku znatiželju da zavirim unutra. Otvorio sam pritvorena vrata I zakoračio unutra. Prvi podražaj, osim vizualnog u koji su spadali goli betonski zidovi između kojih je, tu I tamo , bilo smeća po podu, je bio osjećaj drobljenja stakla pod nogom, sto je uzrokovalo odjekivanje tog neugodnog zvuka. Zastao sam u tišini I načulio uši da, možda, čujem ikakva kretanja ljudi koje zelim izbječi. Tišina je bila blaga riječ za opisati tu mrtvost cijeloga prostora. S obzirom da sam bio unutra, a prostor je velik, potrudio sam se zadržati osjećaj osnovne orijentacije I krenuo prema jugozapadu. Koračao sam sto tiše I nježnije dok sam se kretao prema unutrasnjosti objekta, cijelo vrijeme osluškivao I tražio znakove i tragove života ljudi za koje sam pretpostavljao da bi mogli tu obitavati.
Pt. 2 Minus one
Nakon pregledavanja razina plus jedan i nula, za vrijeme kojeg sam primjetio zavarene čelićne ograde na večini stubišta koja vode prema podrumu, osjećao sam veliku privlačnost prema tom podzemnom, tamnom i misterioznom prostoru u koji je tu I tamo zadirala pokoja zraka danjeg svijetla. Kada sam pronašao ulaz na minus jedan, duboko sam udahnuo par puta I poceo spustanje po malim, mahovinom obraslim, stepenicama. Osjecaj vlažnijeg zraka I ugodnije temperature bio mi je i više nego dobrodošao, ali ne u svojoj punoj ugodi, jer mješao se sa lošom energijom kojom je prostor zračio. Zvukovi kapljica vode koji su padali sa vlažnog betonskog stropa su uvelike razbijali tišinu koja, činilo se, dugo vladala. Hodanjem bih tu I tamo slučajno šutnuo neki kamenčić, požalivši tu buku koju je stvorio. Nakon par desetaka metara skrenuo sam u jedan mračan hodnik, koračao tiho I u jednom trenutku se zatekao u instinktivnoj reakciji naglog spuštanja u čućanj, podizanja broja otkucaja srca te adrenalina u krvi. Jebao sam mater šišmišu, naglas. Zatekla me malo činjenica da je vani sunce u svojem punom sjaju, a ja se tu plašim noćnih životinja. Zbog toga, prostor mi je postao još neugodniji, ako je to bilo ikako moguče.
Nastavio sam hodati kroz prazne I sablasne hodnike, osvjetljavajući put samo blagim svijetlom mobitela, toliko dovoljnim da vidim gdje koračam I gdje nebih trebao. Naišao sam na otvorene rupe u podu, koje valjda su služile kao dio kanalizacije, prazne na sreću, pokoji razbijeni dio električnih instalacija, previse tame I malih pucketajućih zvukova koji su mi svakom minutom odvlačili sve više pažnje I tjerali me da instinktivno usporim ili zastanem. U jednom trenutku, sa lijeve strane hodnika, sam zapazio malo više svijetla. Zaključio sam da sam negdje pri sjevernom rubu zgrade te provirio u bolje osvijetljen hodnik. Ugledao sam dvostruka željezna vrata sa izbočenim metalnim brojem 13 i nekoliko grafita. Brava je bila cilindarska, baš što sam tražio. Tiho sam prišao i osluškivao nema li nekoga iza njih, sve što sam čuo je bila tišina koju sam poderao škripavim zvukom otvaranja zahrđalih vrata. Unutra je bila, na prvu, gusta tama. Kada su mi se oči malo priviknule zapazio sam čvrsti I ogroman drveni stol, na kojem se, od vidljivog, moglo naći pokoja građevinska kaciga, komadići metala, brusne ploče I hrpa, godinama netaknute, prašine. Na desno su bila jedna zabarikadirana vrata, koja su vodila van objekta, slična onima sa lijeve strane, samo što je okolina tamo bila potpunija. Jedna improvizirana peć napravljena od metalne bačve je dobila samo trenutak moje pažnje dok nije prešla na visokonaponski razvodni ormar koji je, po mojoj procjeni, bio još funkcionalan. Zacrtani put od osigurača do odgovarajuče utičnice mi je govorio da je to bilo u nečijoj uporabi, a I da, možda, danas je još odgovarajuče za istu svrhu. Vidio sam što sam trebao I izašao, zatvorivši vrata za sobom, nazad u mračne hodnike napuštene bolnice. Noseči svijetlo u jednoj ruci uputio sam se, u suprotnom smjeru, prema južnom dijelu objekta. Naišao sam na apsurde poput drvene gajbice, okrenute naopačke, na kojoj je bila jedna vrhunski očuvana, bez trunka prašine, žarulja. Nedugo nakon toga sam jedva uočio metalna vrata u najtamnijem hodniku do tada. Probušene brave I broja 7, jezila su me do kosti. Netko nije dobro obavio posao jer su bila još zaključana. Izvadio sam oprugu sa zadnjeg zupca i vrhom ključa okrenu bravu. Nisam mogao otvoriti, sada otključana, vrata na taj naćin jer nedostajala je kvaka. Razmišljao sam da se vratim do trinaestice I uzmem je od tamo, jer brava nije bila funkcionalna, ali samo samo produžio par metara I naišao na, jednaka sedmici, otključana I otškrinuta vrata sa brojem 6. Zakoračio sam unutra sa velikim brojem otkucaja srca u minuti, osvjetljavajuči pod po kojem sam morao hodati preko raznih djelova visokonaponskog sistema. Bio sam u razvodnoj, kompletno tamnoj, stanici sa masivnim kamenim vratima koja su u rangu atomskih skloništa, dovoljno pomaknutim da sam uspio proči, ne primjetivši ih na prvu pri ulasku u stanicu. Brzo sam prošao kroz prostor I zanimljivosti istoga, naišao na vrata 7 iznutra, I još brže izašao iz stanice jer me izrazito jako plašila. Naišao sam na još masivnih I zablokiranih, što hrđom, što tonama svoje mase, vrata od skloništa. Niti jedna nisam uspio otvoriti, čak ni polugom. Zaputio sam se, smireniji sada, prema istoku i izlazu iz objekta.
Pt. 3 The resident
Pokušavao sam otvoriti vrata, iznutra zablokirana nekakvim lancem, i kada nisam uspio, škicnuo sam kroz prorez I u tom trenutku vrata su se otvorila. Gledao sam u mlado lice, oko 28-30 godina, uredno obrijano prekjučer, upitnog pogleda.
pozdrav, spavaš tu? - upitao sam sa smješkom tada nepoznatu osobu. Odgovorio je "da" sa ograničenom voljom za razgovorom, koja je porasla nakon što sam objasnio da tražim neko mjesto za život. Pozvao me u prostor osvijetljen prirodnim svijetlom koje je padalo sa otvora na stropu. Zidovi su bili pokrečeni bez naznaka vlage I cijelo mjesto je odisalo mirnom energijom. Primjetio sam stvari rezidenta, među kojima je bila I zavidna, za nekog skvotera, zaliha hrane I odjeće. Iz zida je virila do preko pola prostorije tesko izolirana cijev, u visini struka, koja je sluzila kao mjesto za odlaganje pokojeg odjevnog predmeta. Saznao sam da je to bivsa toplinska stanica koju sam našao udaljenu stotinjak metara od glavnog objekta. Izveo me van I ponovo kroz prizemlje bolnice objašnjavajući koji putem I kada ulaziti da me nitko ne primjeti. Saznao sam da stvarno ne zelim odati svoje prisutstvo u bilo kojim uvjetima, jer on je par puta skoro tu poginuo.
"Znaš, nemoj spavati po noći u bolnici. Dolaze ljudi, bolesnici. Naoružani su i samo traže žrtvu na kojoj će se iskaliti. Više puta sam bježao ali lakše je sakriti se. Jednom su pored mene prošle dvije osobe repetirajući pištolje a ja sam bio skriven ležao u mraku." - objašnjavao mi je. Svakim detaljem koji sam čuo od njega sve sam više shvaćao zašto sam bio uplašen tim objektom. Prošli smo kroz bolnicu I okolnim putem došli do puteljka pored ceste kojim sam došao. Uz lijepe želje smo se rastali uputivši se, on u svoje skrovište, a ja sa tri broja, zastrašujuceg znacenja, u glavi; 6, 7 i 13 , prema gušćoj civilizaciji.
Zapis je proživljen 1/7/2013
Zadnji dan na poslu je 05/07/2013
Prvi službeni dan skvotanja I alternativne strane stvarnosti počinje sa 6/7/13
Dobrodosli na Altered states of reality.
Hope you had fun as much as I had! Peas
