Boje kisnoga dana..

Kraj dugackoga dana. Dosao do doma, pokupio stvari I izasao. Slusalice u usi I put pod noge. Spazio ljude spustenih glava, skrivajuci ih ispod kisobrana, kapuljaca I kapa. Ljude tmurne I opterecene. Ali moj korak je bio lagan, lice prema nebu u iscekivanju svakog malog tjela vode koja mi pruza njeznost svojim dodirom, jedan od najljepsih nacina za osjetiti koliko je priroda ustvari blaga. Taj osjecaj kontinuiranog dodira dok ti mala, bezopasna kap silazi niz lice. Njezna kao suza koju pustis od srece, a dozivljaj je blizu, samo je I cijeli moj svijet plakao samnom. Lagani poskoci preko lokvica te nevine tekucine, smijesak koji vjetar miluje, ljubav prema percepciji koju sam otkrio jos davno. Samo putovanje radje nego cilj, ta moja umjetnost zivljenja. Jer jesam umjetnik I kao svaki granicim sa ludoscu I vecinom imam trenutke kao ove kada moja inspiracija u dozivljavanju cvate, ali I nuzne periode sa vrlo malo iste. A djelo koje stvaram sam ja. I boje koje zracim su boje koje sam odabrao, mane koje imam su greske koje sam ucinio, negdje mi je kist pobjegao, dok su druge crte odlucne. Ali sam I djelo koje necu dovrsiti, svaki sloj I svaka greska je nesto iskoristivo u slijedecem preklapanju nijansi. Dijelo koje zahtjeva konstantan rad, I djelo toliko vec kompleksno da ga nemogu razumom graditi nego moram pustiti kist sa sam klizi po platnu, dok slikar samo dozivljava platno a platno samo dozivljava slikara. I rad ce se nastaviti sve dok I slikar I platno nece vise razlikovati jedno drugo. Tada tek to dijelo postaje umjetnost. Kada se sve boje stope, zamucenost izrazi a ostrina izblijedi. Kada ne percipiram dozivljaje nego dozivljavam percepciju. Tek na kratke trenutke mi se svijet tako uskladi, ali svaki takav je jedan od onih definiranih poteza kistom koji ostaju duboko urezani. I od tih poteza se gradi kompletna slika. - " kada radis sa malim stvarima gledaj veliku sliku, a kada gledas veliku sliku, promatraj male stvari koje ju cine." - Peas dragi moji.