Mala bica, velike stjene i jedan ja.

Jedan dan setajuci prostranstvima sebe, uocio sam jednu predivninu planinu u daljini. Setao sam mjesecima do nje prateci sumske putice, zapinjuci za trnje preljepih cvijetova, spoticuci se o korijenje visokih hrastova, milujuci lisce mirisljave paprati I pijuci iz ledenih potoka I jezera. Po putu sam jeo bobice, neke izrazito slatke a neke pak gorke... Po kisnim danima zaklon sam trazio pod prastarim krosnjama koje su godinama me pratile, po suncu hodao sa osmijehom na ramenu. Kada sam dosao na podnozje I osjetio sigurnost I mir kojim je zracila, nisam se mogao nacuditi. "Ovo je stvarno dio mene?" pitao sam se...Penjao sam se tjednima prema vrhu I nisam se osvrtao. Nasao sam pogodno mjesto i poceo graditi svoj mali dom, trajalo je... Mjeseci bolnih ruku, izmorenosti od nosenja svakog kamena, prasine I spranja. Ali kada sam ga dovrsio zavalio sam se i uzivao u svakom danu, vjetrovima I kisama koji nisu ni naceli taj moj mali dio planine, svakom rijetkom cvijetku koji je niknuo u blizini, svakoj zimi toplo provedenoj, savrsenoj cvrstoci I sigurnosti. Jedan dan sam primjetio da u pukotini na kamenu raste najljepsi cvijetak kojeg sam ikada vidio, ali jesen je bila blizu, I toliko mi se svidio da sam ga unio u svoj dom I njegovao I stitio.. Kroz vrijeme je rastao I ja sam zavolio cime me cinio, jer I ja sam rastao skupa sa njime. Tako je prolazilo vrijeme i jako me boljelo kada je, jednoga dana, uvenuo. I taj dan sam legao I prvi put nakon dugo vremena, jer sam dotad vidio samo to bice, pogledao u nebo...Zastao sam u shoku, jer gore je trebao biti moj krov nad glavom, sada sav razrusen, zidovi raspali i popucali, dascice slomljene od polakog ali sigurnog rasta korijenja toga malenoga cvijetka. Kamen je popucao u prasini I tada je samo kap kise bila dovoljna da zapocne pljusak u mom svijetu. Kisilo je tjednima I jako mi je falio moj dom, moja planina koja se nije cinila tako sigurnom vise. Ali sam skupio ostatke I obnovio krov ponovo. Kada je sunce zasjalo sjedio sam I dalje u prasini kamena I pogledao kroz prozor. Vidio sam livadu u daljini sa koje sam prvi put ugledao tu planinu. Sjetio sam se svog putovanja, svih ruza na koje sam se neoprezno ubo, svakog koraka po toploj zemljici, svakog leprsavog listica srece I svake kapi tuge... Pogled je bio predivan, i ponovo sam se osjecao velikim, ponovo je planina zracila mirom I sigurnoscu. Probrao sam kamenje koje je izdrzalo I nasao jos cvrsce u blizini. Ponovo imam svoj dom, I sada, kada ponovo nikne neki predivan cvijetak, nadam se da ce kamen izdrzati...Ako nece, ponovo cu se osjecati malim I usamljenim kako bih se mogao osjecati velikim I ispunjenim. I ponovo cu hrabro I sa smijeskom na licu probirati po rusevinama I sagraditi nesto jos lijepse I cvrsce. Jer, to je moja planina I ja tako zivim sa njom. Ona kao veca pazi na mene manjeg, a ja na druge pored sebe. Kadkada se razlika izgubi i izgubim se ja jer se ne razlikujem od nje.